Trnoružica

Heej, pozdrav svima!

Svačija priča u nekom trenutku kad se pokrene i zaživi djeluje idilična drugima no čini mi se da je ta svačija priča veoma nalik jedna na drugu. Često krene iz neznanja, strepnje, sumnje i pitanja ‘da li ćemo uspjeti’. Ali kada te to nešto zove jedini je put da se odazoveš i počneš otkrivati svoj put i od čega je on satkan. Takva je i naša priča.

Nakon nagomilavanja obaveza u poslovnom svijetu i dostizanja da smo bolji i uspješniji i da ostvarujemo rezultate za druge negdje po putu pregoriš više puta ali i dalje guraš dok ti život ne spremi još koji izazov i onda shvatiš da ipak toliko ne možeš jer si već dovoljno razapet i da tvoji resursi su odavno potrošeni.

Radila sam za druge i za sebe i bavila se intenzivno sportom i ne imala slobodno vrijeme a opet svako slobodno vrijeme provodila sam ovdje gdje sada živimo, jer me vuklo.  I jer je tu negdje bila moja svrha.

Za vrijeme pandemije shvatili smo da nema više smisla stalno dolaziti na svoje imanje s autom punog alata, hrane i odjeće i živjeti kao nomadi.

Taj prijelaz i odluka da se preselimo na selo bili se veoma spontani, jednostavni i došli bi prije ili kasnije. I drago mi je da nismo odugovlačili.

Ovo imanje i ovaj mali zaseok u središnjoj Istri dio su mog naslijeđa i dolazila sam ovdje cijelo svoje djetinjstvo, doduše svaki put smo samo radili i pripremali drva za zimu. Od tada do sada ta konstanta rada se nije promijenila iako se opet puno toga promijenilo.

Selo koje je desetljećima bilo zapušteno sada ponovo živi. Neven, moj partner i na moju sreću čovjek mnogih sposobnosti i znanja, i ja skupa s našim životinjama (za koje se nadam da će im broj samo rasti) renoviramo stare kamene kuće i dajemo im neku novu funkciju.

Kad kažem selo, mislim na ‘selo’ od 5 kuća, a mi se brinemo za njih 4. U jednoj kući imamo 3 slow stay smještaja (za do 12 osoba), jednu veliku štalu koja je u procesu renoviranja a koja je služila ranije za krave a sad je prostor za radionice, aktivnosti i događaje. Ima tu i jedna ruševna manja štalica kojoj se tek moramo posvetiti nekad u životu. Trnoružica je ime pod kojim poslujemo i savršeno opisuje cijeli naš proces dolaska, lovljenja u koštac sa svime zatečenim, promišljanja i ustrajnosti u oživljavanju sela. Ništa od toga nije se preuredilo jer smo imali dovoljno financijskih sredstava već se nekako radilo predano kroz desetljeća svako malo izdvajanje sa strane je bilo malo ulaganje ovdje.

Za sada imamo 3 funkcionalna vrta u kojem uzgajamo svašta i sve što rodi nam je dostatno za cijelu godinu a sve što nam nije nabavljamo od ljudi iz obližnjih sela. Ti vrtovi su bili prašuma trnja, žbunja, napadalih drveća i trometarskih kupina pa je i sam početak vrtlarenja zahtjevao ustrajnost i strpljenje, no prednost je da je ta zemlja od čekanja da opet bude plodna nahranjena humusom raspadnutih grana, drače i kupina. Svake godine nastojimo još nešto novo zasaditi, održavati sve postojeće i barem malim korakom biti bliži očuvanjem ovog nasljeđa. I uz sve to imamo više vremena za odmor pogotovo kad nam kiša kaže ‘u redu je, odmori’ pa se radujemo nekad kiši kao bilje u vrtu. Osim vrtova imamo i maslinik koji pomalo raste (iako srne i jeleni znaju tu i tamo smanjiti brojke) i dosta šume u kojoj se nalazi mnoštvo

Moram reći da nismo ništa od ovoga mi započeli onog trenutka kad smo se prije 6 godina preselili (puno su započeli moju roditelji a puno toga je ostalo od generacije prije, poput voćaka i kamenih zdanja koje su služili svrsi svakodnevnog života) ali je naš fokus tada postao jasan a naša predanost cjelovita.

Ovo je komadić naše priče. Nije savršena, nije idilična ali smo ju birali jer smo ju htjeli.