HrvatskaFamily Farm Sudar
Prije sedam godina, kad smo se vjenčali, imali smo jasnu želju, stvoriti nešto svoje. Nešto što će imati smisla, dušu i budućnost. U tom trenutku imali smo 50.000 eura i pred nama je bila odluka koja nam je mogla odrediti cijeli život.
S jedne strane bio je mali stan u Zagrebu, svega 26 kvadrata, a s druge strane bila je potpuno drugačija opcija – komad zemlje, imanje i priroda.
Privlačila nas je Istra , ali za taj novac smo mogli kupiti ruševnu kućicu u centralnom dijelu.
Dok smo u Zagorju mogli pronaći neku staru useljivu kućicu s imanjem. Na kraju je tako i bilo.
Kupili smo stari Bosekov mlin – nekadašnju vodenicu, staru oko 300 godina, s okućnicom i pričom koja se osjeti na svakom koraku.
To nije bila samo nekretnina, to je bilo mjesto s prošlošću… i prostor za našu budućnost.
Tražili smo mjesto koje će imati osjećaj doma, onaj kao da si u gradu, ali da si zapravo zadnji u ulici. Da djeca samostalno idu u školu, ali da imaš mir. Da pored kuće teče potok.
Htjeli smo dvorište, vrt, životinje… htjeli smo da naša djeca odrastaju uz prirodu, da jedu domaća jaja, piju kozje mlijeko, da znaju odakle dolazi hrana i što znači živjeti sporije i stvarnije. I to smo dobili!
U početku uopće nismo razmišljali o agroturizmu. Ideja je bila drugačija. Ivana je defektolog, pa smo vidjeli priliku u nečem rehabilitacijskom, da stvorimo mjesto koje pomaže ljudima, djeci, obiteljima. Mjesto koje liječi kroz prirodu.
A onda se dogodio trenutak koji je sve okrenuo. Za vjenčanje smo od prijatelja dobili 500 eura uz ideju da kupimo magarca.
Vinkov brat živi u Istri pa smo mu rekli da nam pronađe jednog.
No, život je opet imao drugačiji plan. U Istri je jedan čovjek, koji se bavio agroturizmom, iznenada preminuo. Njegova supruga počela je prodavati životinje i to ispod cijene. Tu smo uskočili. Posudili smo novce i odjednom, umjesto jednog magarca, kući smo doveli magarca i magaricu, velikog konja lipicanca, dva ponija, guske, patke, svinje…
Preko noći smo postali FARMA, bez iskustva i plana. Samo s voljom.
I tada je krenulo pravo učenje, kako biti strpljiv, kako slušati, kako razumjeti, kako brinuti.
Prije toga nismo imali iskustva sa životinjama. Sve smo učili u hodu, iz dana u dan. Padali, dizali se, smijali se i snalazili.
Polako smo krenuli, prvo s njima, pa s idejama… pa još malo dalje.
Onda smo jednog dana napravili prvi “doručak na farmi”.
Odaziv nas je iznenadio. Ljudi su to prepoznali. Osjetili su ono što smo i mi osjećali – toplinu, jednostavnost i stvarnost koju danas rijetko gdje možeš doživjeti.
Tada smo shvatili da se pred nama otvara novi put.
Korak po korak, bez velikih planova i bez žurbe, počeli smo graditi ono što danas živimo.
Od jedne ideje, jedne odluke i jedne slučajnosti, do mjesta gdje dolaze obitelji, djeca, prijatelji… gdje se stvaraju uspomene.
Danas, kad pogledamo unatrag, znamo da nismo samo kupili imanje, nego način života.
