Malahit farma

U listopadu 2020. godine kupili smo otprilike 18000 kvadrata starog imanja obraslog u šikaru.

Ja, Valerija, imala sam 22 godine, a on, Denis, 26 kada smo se upustili u najveću avanturu života. Ne mogu reći da smo previše razmišljali o lokaciji, položaju, orijentaciji, potrebnim ulaganjima i mukotrpnom poslu koji nas je čekao jer da jesmo vjerojatno nikada ne bismo imali to što imamo danas – mir i sigurnost u vlatite ruke.

Znali smo samo da želimo nešto svoje sa što više zemlje negdje na selu. Prije kupnje obišli smo nekoliko lokacija, ali nijedna od njih nam nije sjela. Doduše, naš
budžet je bio poprilično skroman i to je bio glavni parametar po kojem smo gledali imanja. Na kraju, igrom slučaja, Denis je na jednom portalu pronašao oglas za imanje koje se nalazi u općini Dubrava gdje sam odrasla.

Idući dan sjeli smo u auto da ga ˝škicnemo˝, ali ga nismo mogli pronaći. Već smo mislili odustati kada smo prepoznali metalnu ogradu sa fotografije u oglasu. Kuća je već bila obrasla do neprepoznatljivosti. Iz starog bunara raslo je drvo i jedino je uski put okružen divljim kupinama vodio do oranice. Ja sam se naivno zaljubila u šarene prozore na staroj kući, a Denis (gradski dečko :D) u ideju da će napokon imati svoje prostranstvo.

Prvu godinu samo smo krčili, palili, kopali i pokušavali rješiti osnovno – struju i vodu. Prvi projekt bio nam je bunar iz kojeg smo izvukli pola metra naslaga mulja. Prvi put smo sami betonirali, naravno da smo krivo procjenili vrijeme pa smo beton ravnali pod svijetlom mobitela. Korak po korak, radili smo sitnice koje su nama puno značile – sijali travu na potpuno mrtvoj glini, radili prve gredice za šparoge, sadili prve voćke. Nitko nas nije shvaćao ozbiljno sve dok nismo krenuli razmišljati o kući. Nakon svih
mogućih opcija o kojima smo razmišljali, odlučili smo se na prenamjenu štaglja u stambenu kuću zbog položaja, orijentacije i šarma kojeg je cijelo vrijeme odavao.

U 2022. godini je tek krenuo mukotrpan rad, od čišćenja smeća do rušenja zidova, štemanja starih jasli, temelja… Nismo još imali niti 4 zida, a već smo kao beskućnici tamo spavali kad bi se pružila prilika. Nabavili smo i prve životinje, jato guski, u uvjerenju da će umjesto nas ˝kositi˝ travu, ali se na kraju istpostavilo da su uz travu pojele i na
desetke voćki.

Uz pomoć obitelji, prijatelja i majstora uspjeli smo skinuti stari krov te napraviti novi i zazidati potrebne zidove. Mi smo naknadno sami napravili krov za hodnik i terasu. 2023. godine rješili smo stolariju i krenuli s unutarnjim radovima – žbukanjem, gletanjem i svim ostalim poslovima kojima sam se posebno veselila jer su prostorije napokon krenule izgledati kao prave prostorije.

Ja sam svaki slobodni trenutak koristila da nekoliko tona stare cigle od rušenja zidova slažem kao puzzle po dvorištu kako bismo mogli autom ući u dvorište kada padne jaka kiša. Napravili smo kanalizaciju, drenažu, limariju na krovu i godina je proletjela.

Tek 2024. godine uspjeli smo sami od nule srediti sobu, kupaonicu, ostavu i hodnik koji je trenutno u funkciji privremene kuhinje. Prošle godine uspjeli
smo napraviti centralno grijanje i kupiti plastenik, a fokus smo ponovno prebacili na voćnjak i vrt.

Zasad imamo sve što nam je potrebno iako više od pola kuće i dalje stoji dovršeno, ali odlučni smo u tome da ne dopuštamo da nam užitak stvaranja našeg prostora uzmu majstori. 🙂